Da li se sećaš ko si bio pre nego što ti je svet rekao šta bi trebalo da budeš?
Živimo u vremenu gde nam podmeću apokaliptične priče o našem bliskom i izvesnom kraju, o tome da će se čitav ovaj svet urušiti u bezdan, da će sve uskoro nestati, da nikog neće biti i ništa neće postojati. Onima sa amovima na očima ovo dođe kao savršen izgovor za sebično i neodgovorno ponašanje da onda uz krilaticu „samo jednom se živi“ polete previsoko na premalim krlilima svog prevelikog ega.
Nekom bizarnom logikom misli se da tek „onda kad sve bude došlo na svoje mesto“ da ćemo tad biti mirni, a niko ne govori da samo onda kad se nađe unutrašnji mir, tek tada sve dolazi na svoje mesto. Nekim sistemom zamenjenih vrednosti svi se trude da za sebe biraju najlepšu osobu na svetu, a niko ne govori da treba birati onu osobu koja će tvoj svet učiniti najlepšim. Nekim paradoksom svi misle da su dovoljno pametni da uče na svojim greškama, a niko ne govori da prvo moraju da prestanu da ih sebi poriču.
Čitava ta priča o kraju podmetnuta je onako kapitalistički podmuklo gde je stav „ma šta me briga, ionako ćemo svi da umremo jednog dana“ mutirao je u bezosećajnost. Životi su počeli da se pretvaraju u jurnjavu za materijalnim misleći da je tu sigurnost, a zaboravlja se da je najveća sigurnost u duhovnoj stabilnosti. To najbolje znaju oni koji su sve imali pa sve izgubili. Počeli smo da se smatramo ostvarenima, da se brojimo u društvu, samo ako postignemo što više titula, pozicija, nagrada, aplauza. Ako postanemo Neko.
A šta ako, možda, svrha čitavog ovog putovanja zvanog život nije postati Neko? Možda se baš radi o prestajanju da budemo sve što nismo, da bismo mogli da budemo ono što smo bili na početku. Samo ljudi. Oni ranjivi kad su sami, ali jaki kad umeju zajedno. A mi danas, izgleda sve umemo osim zajedništva. Idući stranputicom došli smo do trenutka gde decu podsećamo šta je igranje, inteligentne šta je mudrost a ljude šta je ljudskost.
Ovom svetu više ne trebaju uspešni nego saosećajni. Dosta mu je bilo petičara, sad mu treba kritičara. Ne znače mu više oni jaki samo u mišićima, vreme je za one hrabre u odlukama. Ne trebaju mu lepi u licu nego pitomi u srcu. Suviše je po svetu ljudi sa stisnutim pesnicama, ono što sada fali je čovek sa jakim stiskom ruke.
Ako mislite da se živi samo jednom znajte da grešte. Živi se svaki dan. Samo jednom se umire. To što nam život ne dopušta da se vraćamo u prošlost i ispravljamo stvari koje smo pogrešno uradili, samo treba da bude motivacija jer nam dopušta da u svakom narednom danu budemo bolji nego juče, a bićemo bolji samo kad shvatimo da veličina nije u imanju, moći i prestižu, nego u ljubavi, dobronamernosti i saosećajnosti.
Ne bih se složila da je najbitnije iimati najviše aplauza, nagrada, diploma, ostvarenja, itd. Recimo da govorim iz ličnog iskustva. Takva osoba se nikada neće poslovno ostvariti (probajte da objavite knjigu tamo gde umesto doktora nauka, što je, npr. vaše zvanje, sedi mesar sa gomilom para). Ili da konkurišete za neku stipendiju. Ako Vam je CV prepun, budite sigurni da nećete dobiti ništa. Traže se mediokriteti, ne ostvareni. Ako ste saosećajni, to će biti tumačeno kao slabost. Ne kažem da treba zabijati nož u leđa, daleko od toga. Ali, ljudi, Ljudi koje znam, sa ogromnim srcem, titulama, saosećanjem, ljubavlju, nisu slavni. Nisu se skinuli goli i nisu napisali memoare koje je mesarčina iz Lagune (spremite se za neviđenu sprdnju od trke) ocenio dobro, pa ih krčmi po kioscima. Ako ste dobri, onda ste dobri, uvek, ali ne možete da izbegnete ogorčenje kada vidite priučenu frizerku u školi za negu lepote, a vas, sa vašom darovitošću, šikaniraju gde stignu.
Vi govorite kako jeste, a Bogdan kako bi trebalo da bude i da ovo sto jeste nije u redu. Tekst je odlican, kao i svi njegovi tekstovi.
Tekst prepun istine. A istina je u srcu. Hvala.
Postovani Bogdane,
Zainteresovani smo da nam napisete marketinski tekst za nov sajt koji pravimo. Ukoliko ste zainteresovani, molim Vas da nas kontaktirate.
S postovanjem,
Nikola Vucetic 063 325 760
To je tako, i tu nema ni šta da se doda, ni oduzme, ali se bojim da mala šačica pojedinaca ne može tu ništa da promeni…
Voz je odavno prošišao i ušao u tunel.
A ona „šačica pojedinaca“ sklanja se u stranu da ih ne pregazi voz na relaciji niko i ništa!
Pozdrav!
Povratni ping: Да ли се сећаш ко си био пре него што ти је свет рекао шта би требало да будеш? • Зелена учионица
Moj Bogdane, ja ne vjerujem u tu apokalipsu koja se svako malo najavljuje, ali ipak mi se čini da negdje „tonemo“ i da nas to prilično urušava. Vjerovatno su razlozi u ovim tvojim izuzetno darovitim zapažanjima situacije, kakva jeste, koju nam upono predstavljaš. Pitam se koliko to sve utiče na nas ovdje koji smo uz tebe. Voljela bih da nas je mnogo, mnogo više. Mnogima bi dobro došlo da nešto nauče i nadam se da bi ih navelo na razmišljanje, kao ogledalo koje jasno i iskreno pokazuje svaki detalj, pa čak kroz pogled očiju i odsjaj duše. Pozdrav!
Apokalipsa je pocela kada je krenuo voz za nigde da biste postali Neko… Kada je majka ubila svoje dete, kada je dete ubilo svoju majku… To je smak sveta. Nece Zemlja eksplodirati kada dodje smak sveta. On je odavno poceo. Onda kada je malo ljubavi postalo dovoljno. I svi mi ucestvujemo u tome. Kao nemi posmatraci ili sami akteri.
Postovani Bogdane kad god procitam Vase pisanije ozari mi se i srce i dusa i razumom prodje potvrda da sam potpuno na ispravnom putu zato sto u osecaju i misljenju nisam sama a to je potvrda da sam potpuno zdrava i nadasve srecna.Hvala Vam bezgranicno sto me Vasi tekstovi raduju i ispunjavaju.Svako Vam dobro zelim.
Bogdane sjajan tekst kao i vecina tvojih tekstova, ali nazalost mediokriteti vladaju kao i samoproklamovani autoriteti na svim nivoima u drustvu ( cast izuzecima jer bilo bi starsno da ih ipak nema). Tuzno je sto nam cesto u izboru kandidata za posao cesto prvo ide partijska, rodjacka, svalerska, zemljacka ( oni iz istog smo sela) pa tek na karju ako ovih prvih ponestane ( a mislim da ih toliko ima da cesto prvi zuzmu dobra mesta) i to sa kupljenim diplomama cesto nekih visokoskolskih ustanova sumnjivog kvaliteta i kredibiliteta onda mozda ovi koiji su niciji a svoji obrazovani i pametni pa pritom jos stalno rade na svom usavrsavanju, nadju ponekad neko radno mesto ako se ne smore od dugog cekanaj pa odu u inostarnstvo ili na neki prekookeanski brod da sluze druge jer u njihovoj zemlji za njih nema mesta.
Eto skoro cuh slucaj devojke koja je zavrrsila sa sve drzavnim stipendijama i na drzavnim fakultetima u inostarnstvu fakultet i dva mastera iz medjunarodne diplomatije i EU integarcija,i govori pet stranih jezika i svoj maternji Srpski, ako neracunamo jos i Hrvatski, Bosanski i Crnogorski uz razumevanje Slovenackog i Makedonskog i tamo na tim studijam proglasavana za najboljeg studenta u jakoj medjunarodnoj konkurenciji i hoce da se varti i sluzi svojoj zemlji Srbiji i narodu iako joj niko nije ni dinar dao za stipendiju ovde pa cak ni na biudzetsku listu na Politickim naukama nije usla kad je konkurisala za upis. Kad je pokusala da konkurise kod nas za mesto u SIP-u, rekli su joj da i ne pokusava jer njene inostrane diplome nisu ovde priznate
i validne a da ih nostrifikuje procedura traje mesecima i kosta EUR 400-600 po diplomi pa x tri a ona nema te pare, a konkurs traje samo 15 dana pa bolje i da se nejavlja jer ce odmah biti eliminisana…sta reci a nezaplakati..kuda ide srpska diplomatija, mozda onima koji od svih starnih jezika znaju tapsanje po ramenu stranaca i vodjenjeplavih silikonskih starleta pored sebe kao prevodioca ( cast izuzecima jer bilo bi jos tuznije da ih nema).
dirljiv tekst, gađa suštinu! uvek se oduševim koliko umeš da izraziš poentu, jednostavno, lepo i jasno..
erujem u promenu samog sebe i unutrašnji mir.. i nalaženje načina da uspemo u svojim zamislima.. nema prepreka za one koji veruju i rade, povezuju se sa sličnima.. pitanje je samo vremena..
Povratni ping: Da li se sjećaš ko si bio prije nego što ti je svijet rekao šta bi trebalo da budeš?
Povratni ping: Obilazimo blogove sledbenika ovog mog sajta – BLOGDAN | BEOGRAD BEZ ARHITEKTURE