Zašto moja prababa Smiljka ne zna za tube8?
Kaže meni moja majka danas „Sine, došlo je zadnje vreme. Ima da bude smak sveta.“ Gledam je belo, i čekam da razvije svoju filozofsku misao. Nastavlja sa dignutim rukama ka plafonu, toliko da je nadlakticama sebi zapušila uši, a podbradak joj se uvećo taman toliko da joj se glas izmeni k’o da je neko davi. „Dovde smo u govnima kao civilizacija. Vantelesna oplodnja, kloniranje, homoseksualci koji usvajaju decu… sine… nema više telesnog kontakta. Izneverili smo Boga.“
Mislim da je u naletu svoje inspiracije, a u pauzi glumačkog naboja, spazila moj beli, beživotan, idiotlukom ubijen pogled, pa je zaćutala. Al nađavola, samo na trenutak. Poče da se poziva na istorijske umotvorine citirajući svoju majku: „Da moja pokojna Ljubica, nek joj je laka zemlja, vidi sve ovo… eeee, ne bi prestajala da plače. Gde su nestale vrednosti kojima nas je učila?“ Ovo je retoričko pitanje. Ćutim i razmišljam o inflaciji u Ugandi. „Smak sveta je tu sine!!! Tu je!!! Smaknuće nas kao generaciju.“ Budim se ko ošuren vrelom vodom.
Kad sam je konačno pogledao zatičem je u Boško Buha položaju, k’o da baca kašikaru u pravcu kuhinje na imaginarnog neprijatelja koji se krije iza zamrzivača. Počinjem svoj monolog u stavu mirno tipa odbrane doktorske disertacije. „Bravo Željice, eto sama si dala odgovor. Možda će biti smak generacije, al neće biti smak sveta. Tvoja baba Smiljka, kao predstavnica druge generacije, nije mogla ni da zamisli šta je vantelesna oplodnja, skype, banka sperme, pay pal, tube8… I žena se smakla. Još 1982. Eno je u Ristović kraju, žena odmara već dv’es godina pod bagermom. To što se u svetu oko tebe događaju stvari koje se ne poklapaju sa vrednostima koje ti je usadila tvoja Ljubica, ne znači da je taj svet lud. Samo je drugačiji. Sutra kad tvoji unuci budu išli na ekskurziju na Mesec da gledaju velike kratere, umesto u Vrnjačku banju, šta ćeš tad da radiš? Da prosipaš Bogojavljensku vodicu za njima?“
Nema smaka sveta. Možda je samo smena generacija. (R)evolucija vrednosti. Neko uočava napredovanje civilizacije, neko nazadovanje. Ali definitivno ne stojimo. Menjamo se. I to mnogo brže nego ranijih godina. U tehnićko-tehnološkom, vrednosnom, ekonomskom, spiritualnom, saznajnom… u svakom smislu. A gde je tu pojedinac? Tumara izgubljen negde na skali od moje pokojne prababe Smiljke do Šerinog sina i Felixa Baumgartnera.
Idemo nezaustavljivom brzinom negde. Da l’ u pičku materinu, da l’ ka (k)raju, ili u još veću recesiju – videćemo. Mislim da lek za sve naše nedaće leži u nalaženju individualnog osećaja mere. Socijalne mreže koje nas asocijalizuju. Znanje koje koristimo za zlodela. Novac koji koristimo za kupovinu bezvredih stvari. Ljubav koju usmeravamo ka nečemu, a ne ka nekome. Deca koju gajimo ulicama… Disharmonija između naših civilacijskih saznanja i spremnost da se časno sa njima ophodimo su ono što nas čini kolektivno nemoralnima, neetičnima, lošim vizionarima, a sutra ne samima, već usamljenima. A ima li većeg smaka od usamljenosti?
Bravo!
Hvala!